Intervju s autoricom knjige „Mama, kako si? Idu dani” – priča o ljubavi, humoru i životu s demencijom

Intervju s autoricom knjige „Mama, kako si? Idu dani” – priča o ljubavi, humoru i životu s demencijom

Davorka Micić dugogodišnja je medicinska sestra i glavna sestra u domovima i rezidencijama za starije osobe. Ali u ovoj je priči prije svega kći, koja je godinama, živeći u Njemačkoj, brinula o majci s demencijom. Iz bilješki koje je počela voditi tijekom posjeta majci u domu u Banjoj Luci nastala je knjiga „Mama, kako si? Idu dani – Sa humorom kroz šareni svijet demencije”: zbirka trenutaka koji su istodobno dirljivi i neočekivano duhoviti. Knjiga je predstavljena u Banjoj Luci, Brodu i Doboju, a mi smo s autoricom razgovarali o nastanku knjige, o zamjeni uloga roditelja i djeteta, o krivnji i odlukama o skrbi te o humoru kao načinu da ostanemo blizu osobi koju volimo.

Kako je nastala ideja za knjigu „Mama, kako si? Idu dani”? U kojem ste trenutku shvatili da biste iskustva i razgovore s majkom željeli sačuvati i podijeliti s drugima?

Prije nego što sam uopće razmišljala o knjizi, s majkom sam uživala u razgovorima drukčijima nego prije. Smijale smo se zajedno jer je u domu nekako bila opuštenija nego kod kuće. Shvatila sam da se osjeća sigurnije jer najveći dio vremena više ne provodi sama sa svojim mislima, nesigurnostima i strahovima. Čežnja za njezinom kućom nije prestajala, iako je nakon pet godina, kada bi bila u svojoj kući, željela ići u tu novu kuću.

Negdje u četvrtoj godini boravka u domu počela sam zapisivati što govori. Čim bih ušla u sobu, počela bi pričati, a ja sam zapisivala njezine misli da ih ne zaboravim. Tako sam lakše pronalazila put do njezina šarenog svijeta misli. Postala sam svjesnija naših trenutaka ispunjenih smijehom, pitanjima i savjetima i željela sam da zauvijek ostanu zapisani.

O knjizi sam počela razmišljati kada sam odlučila ispuniti obećanje i dovesti je u njezinu kuću. Željela sam da iz svoje kuće ode na ono neko bolje mjesto.

U knjizi ste zabilježili brojne situacije koje su istodobno dirljive i duhovite. Je li Vam humor od početka bio način suočavanja s promjenama ili ste ga s vremenom počeli prepoznavati kao nešto što Vam pomaže?

Humor je došao tiho, neočekivano i postupno – da je ohrabrim, da joj olakšam težinu misli i ponekad ih skrenem na nešto drugo. Osjetila sam da upravo takvi razgovori i meni pomažu da s majkom živim u trenutku i da uđem u njezin svijet. I tako sam uživala pet godina. Sve smo se više smijale nekim situacijama.

Majku je uvijek boljelo lijevo koljeno kada sam se trebala vratiti u Njemačku ili kada je morala ustati iz kreveta. Jednom sam joj rekla da ću joj dati svoje koljeno, a ja ću uzeti vjeveričino. Nasmijala se i rekla: „Što ti sve pada na pamet, vjeverica nema koljeno!”

Ulazila sam u njezin svijet, u njezin trenutak, njezin zaborav i njezine brige i uvijek pokušavala nekim pitanjem skrenuti joj pažnju. Pitanja su sve više bila obojena malom dozom humora.

Postoji li neka anegdota ili trenutak s majkom koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda upravo zato što Vas je nasmijao u situaciji u kojoj biste inače očekivali tugu ili zabrinutost?

Posebni su bili telefonski razgovori. Dok je majka bila u domu, zvala sam je dvaput tjedno. Dok je živjela kod kuće, zvala sam je svaki dan, jer je uvijek nešto gubila, nije znala pronaći put kući ili bi se zaključala pa žena koja je dolazila nije mogla ući.

Svaka tri mjeseca putovala sam k njoj da provedem vrijeme s njom. Jednom sam je nazvala da joj kažem da dolazim, u vrijeme kada se više nije sjećala da sam zvala. Rekla mi je:

– Nemoj dolaziti, nećeš me ovdje naći.
– Mama, naći ću te gdje god bila.
– Imam termin kod advokata u 11 sati.
– Onda me čekaj dok ne dođem, mama, da ne ideš sama.
– Dobro je da dolaziš.

Demencija često postupno mijenja odnos roditelja i djeteta, pa se uloge na neki način zamijene. Kako ste Vi doživljavali te promjene i što Vam je u tom procesu bilo najteže?

Za mene je to bilo najteže razdoblje. Majka koja je uvijek čitala, smijala se, bila aktivna i vesela, provodila vrijeme u vrtu i sve pamtila, počela je gubiti stvari, misliti da joj netko uzima stvari, gubiti dijelove svog života i svoje osobnosti. Tiho, ali dan za danom i godinu za godinom.

Od svoje 80. godine sve je više postajala dijete, a ja majka. Ta zamjena uloga majke i kćeri mijenjala je i moj emocionalni svijet i bilo mi je sve teže. Tada sam odlučila pronaći ženu koja će majku obilaziti triput dnevno i donositi joj kuhani ručak. A onda je trebala i još jedna žena, koja će spavati s njom. Tako je bilo pet godina, jer majka nije htjela u dom. A onda je došla 2014. i poplava u Doboju, koja je promijenila i mamin i moj život.

Tada sam morala tražiti dom u kojem će se osjećati sigurnije nego kod kuće i imati skrb 24 sata. Brzo je dobila mjesto u Domu za starija lica „Ivan Pavao II.” u Banjoj Luci, gdje sam rođena.

Najteže je bilo shvatiti da roditelj polako gubi svoju osobnost i ponekad postaje agresivan i odsutan. Odlasci iz stvarnosti u davno prošlo vrijeme otežavaju situaciju. No i tada humor može olakšati: „Pričekaj me, mama, idemo zajedno na rođendan tvoje majke.”

Da, roditelj postaje nepoznata osoba i sebi i svima nama. I tako se ponovno upoznajemo u nekom novom svijetu – svijetu demencije, koji sam nazvala šarenim svijetom.

U knjizi pišete i o izazovima organiziranja skrbi, udaljenosti i boravku majke u domu. Kako ste donosili odluke o skrbi i jeste li se susretali s osjećajem krivnje?

Svaki novi dan ponekad je donosio nove odluke. U početku su to bile male promjene u svakodnevici: u ponašanju, odgovornosti i samostalnosti moje majke.

Kao dugogodišnja zdravstvena djelatnica i glavna sestra u domovima i rezidencijama za starije prepoznavala sam te situacije. Ali teško je donositi odluke koje mijenjaju majčin život bez njezina pristanka, pogotovo zato što između majke i djeteta postoji duboka emocionalna povezanost. Odvesti roditelja u dom bez njegova pristanka nije lagana odluka. Roditelji se tada osjećaju još više odbačenima, nevoljenima, ogorčenima i ljutima na svoju djecu.

Kada bolest počne, više ne možemo očekivati razumijevanje roditelja. Žele i dalje odlučivati o svom životu, a ne mogu ili više ne znaju kako. Ipak, bolje je spriječiti pad, nezgodu na cesti, požar u kući ili lutanje nego čekati. Meni je, ako se tako može reći, „pomogla” poplava da majka pristane otići u dom. Taj je razgovor trajao sat vremena, dok se nisam sjetila Banje Luke i sretnog razdoblja njezina života. Do tada nekako nije bila svjesna da više ne može živjeti sama, ni uz povremene posjete žena koje su je obilazile.

Kada smjestite roditelja u dom, javlja se griža savjesti, jer biste željeli da što duže ostane u prostoru u kojem živi i u kojem ste živjeli. Za majku sam učinila i više nego što sam mogla, a ipak sam se ponekad pitala je li joj to bilo dovoljno, jer nisam mogla dobiti povratnu informaciju. Ali često sam čula riječ „hvala”. Danas znam da nije bilo moguće učiniti više. Sin mi je jednom rekao: „Mama, ne znam bih li se ja mogao tako brinuti o tebi kao što se ti brineš o baki.”

Što biste poručili članovima obitelji koji se osjećaju iscrpljeno ili imaju osjećaj da više ne prepoznaju vlastitog roditelja? Može li humor u takvim trenucima pomoći i gdje su njegove granice?

Vrlo je važno ne zaboraviti sebe. Zapitati se: „Mogu li ja to? Mogu li u ovoj situaciji, uz svu svoju ljubav, biti tu za roditelja? Hoću li prepoznati granice svojih mogućnosti ili ću preuzeti ulogu žrtve ne misleći na posljedice za vlastito zdravlje?”

Imamo samo jedan život. Skrb o roditelju u njegovu domu dobra je odluka, ali ima vremenske granice i granice mogućnosti, koje su ponekad daleko od naših želja.

Kada dođe vrijeme, dobro je s roditeljem posjetiti dom, ostaviti ga ondje dva-tri dana ili duže i vidjeti kako će se osjećati. Neki domovi imaju i dnevni boravak, pa roditelj noći provodi kod kuće. Kada se ni noći više ne mogu kontrolirati ni izdržati, odluka dođe sama.

Svi imamo granice energije. Mala doza humora i u tim situacijama pomaže. Domovi su poput hotela u kojima se nudi i skrb i liječnička pomoć, a ima i mnogo manjih privatnih domova.

Nikada ne zaboravite kratke razgovore pune ljubavi i poštovanja, bez obzira na to mislite li da roditelj ne čuje Vaše riječi ili ne razumije što govorite. Oči su tada zaista ogledalo duše. Držite ga za ruku, gledajte ga u oči, pomilujte ga i recite: „Ne brini, tu sam za tebe, volim te!”

Posjeti domu donose mnogo radosnih trenutaka, ali i trenutaka u kojima humor ima svoje granice – treba paziti da se nikada ne povrijede dostojanstvo i privatnost.

Što biste voljeli da obitelji, ali i stručnjaci koji rade sa starijim osobama, bolje razumiju o životu s demencijom?

Budući da su takve situacije povezane s psihičkim, mentalnim i tjelesnim naporima, za vlastito je zdravlje važno činiti nešto što opušta tijelo i dušu – imati trenutke samo za sebe (meditacija, joga, šetnja u prirodi, glazba… pronađite što Vama pomaže!). Tek se tada možemo posvetiti osobi kojoj trebaju naša pažnja, ljubav i toplina srca. Osobi koja se i sama na početku suočava s nestajanjem osobnosti kakva je bila i sa strahom da više neće moći sama ili da neće prepoznati vlastitu djecu i unuke.

Voljela bih da prihvate život ovdje i sada, u ovom trenutku, i da ne razmišljaju o tome što donosi budućnost.

Važno je znati kakve je navike osoba imala, u čemu je uživala i što je najviše voljela raditi. Život s oboljelima od demencije ima i svoje ljudske potencijale i upravo njih treba koristiti: znanje, iskustvo, motivaciju i sposobnost da stvaramo nove vrijednosti i čuvamo odnose pune razumijevanja i ljubavi. Raditi zajedno, dogovarati se, razmjenjivati informacije o ponašanju oboljeloga i zajedno tražiti načine kako riješiti sukobe i trenutne izazove.

Briga za druge oplemenjuje našu dušu. Ali najveći prioritet ima naše zdravlje.

Postoji jedna lijepa pjesma, „Svjetlo u magli”, koja najbolje govori o životu u trenutku, koji je najvažniji:

Iako se magla tiho plete
i briše staze prošlih dana,
u tebi još živi ono dijete
i tvoja duša nasmijana.

Neka te ne plaši sjena što plovi,
ni riječ što ponekad bježi,
u svakom dahu novi su snovi,
u ovom trenu snaga leži.

Pogledaj naprijed, ruku mi daj,
zajedno gazimo kroz ove dane,
svaki je trenutak novi sjaj
i sunce koje iznova svane.

Zato se bori, ne daj se tami,
tvoj život je priča što i dalje sja,
kroz ovaj nemir nismo sami,
tebe i dalje volim ja.
Autor nepoznat

U pjesmi je fokus na sadašnjosti, na ovom trenutku, na osjećaju sigurnosti i slavljenju identiteta (duše, ljubavi, unutarnjeg bića) – to nikada ne umire. Ta životna priča nastavlja živjeti i nakon smrti. Napišite je zajedno.

Davorka Micić
Davorka Micić

Kada danas pogledate na sve što ste prošli s majkom, što Vam je to iskustvo donijelo i postoji li nešto što biste voljeli da ste znali na početku njezine bolesti?

Kada pomislim na sve što sam doživjela s majkom, ponosna sam na sebe što sam joj mogla – čak i onda kada mi se činilo da ne mogu – uljepšati život i pružiti joj osjećaj sigurnosti i ljubavi. Ta mi se ljubav vraćala i nosim je sa sobom.

Voljela bih da sam s majkom mnogo ranije i više razgovarala o smještaju u dom i da sam zapisala što želi i gdje želi biti smještena. Jer dom koji je ona svojedobno sama odabrala više nije postojao – pretvoren je u smještaj za izbjeglice. Da sam zapisala sve što želi, olakšala bih si put i ne bih razmišljala o obećanju koje sam joj dala kada sam je smjestila u dom. To bi tada bila njezina odluka, koju bih poštovala.

Ali bilo je kako je bilo i to više ne mogu promijeniti. Važno je pomiriti se s prošlošću i iskustva ponijeti sa sobom u sadašnjost.

Što biste željeli da čitatelj ponese sa sobom nakon čitanja Vaše knjige? Koja je najvažnija poruka koju želite ostaviti obiteljima koje danas prolaze sličan put?

Voljela bih da čitatelj ponese toplinu ljubavi, trenutke smijeha i sve one iskre u očima koje govore i onda kada govor utihne ili potpuno nestane. Da ponese govor tijela, držanje za ruku, sjedenje u tišini uz toplu šalicu čaja i sve one monologe i dijaloge koji prenose skrivene, važne poruke.

Voljela bih da nauče živjeti u trenutku, ako to već ne znaju, i da se ne brinu za budućnost. Da na tom putu pokušaju stvarati lijepa sjećanja, koja nam kasnije, nakon smrti bližnjega, daju osjećaj da smo učinili sve što smo mogli. I da te trenutke zapisuju, makar to bile samo bilješke u dnevniku. I da ne zaborave zahvalnost prema sebi – za snagu koju su imali da prate roditelja na tom putu i za vrijeme provedeno s njim.

Tim putem svi idemo. Ne trebamo se bojati. Samo ne zaboravimo voljeti sebe, svoje granice i mogućnosti.

„Budite ljubazni, nježni i strpljivi prema sebi.” – Louise Hay

Kako nabaviti knjigu

„Mama, kako si? Idu dani – Sa humorom kroz šareni svijet demencije”, Davorka Micić

Cijena knjige je 13,80 € s poštarinom, a prvih nekoliko čitatelja dobit će je na poklon od autorice. Za narudžbu ispunite obrazac u nastavku.

Prijavite interes za knjigu

Ispunite obrazac i proslijedit ćemo vaš upit autorici, koja će vam se javiti s uputama za uplatu i dostavu.

Povezani članci
„Voljela bih da mi je netko rekao…”: poruke obitelji koje žive uz demenciju „Voljela bih da mi je netko rekao…”: poruke obitelji koje žive uz demenciju
Povodom Svjetskog dana Alzheimerove bolesti pitali smo članove naše online zajednice što biste danas rekli osobi čijem je članu obitelji upravo dij...
Glas obitelji osoba s demencijom: što nam sve treba i koji su problemi u sustavu Glas obitelji osoba s demencijom: što nam sve treba i koji su problemi u sustavu
Demencija je bolest koja ne pogađa samo oboljele, već duboko mijenja i živote njihovih obitelji zbog čega se često kaže da u demenciji više pati ob...
Vaši zapisi: kratka priča - Lojzekova kći Vaši zapisi: kratka priča - Lojzekova kći
Milena Lang ne zna što je ručala. Zapravo, ona ne zna je li uopće ručala. „Jesam li ja ručala?“ pita oprezno u deset do dva. „Jesi“, odgovara kći....
Vaši zapisi: “Ona se ne sjeća, ali se svega sjećam ja” Vaši zapisi: “Ona se ne sjeća, ali se svega sjećam ja”
Objavljujemo predivne riječi jedne kćeri, članice naše online grupe podrške. Riječi s kojima se može poistovjetiti svatko tko ima roditelja s demen...