Vaši zapisi: kratka priča - Lojzekova kći

Milena Lang ne zna što je ručala. Zapravo, ona ne zna je li uopće ručala. „Jesam li ja ručala?“ pita oprezno u deset do dva. „Jesi“, odgovara kći. Gđa Milena smije se kao dijete. „Da? A što sam ručala?“ Kći polako uzdahne. „Noklice s jajima, zelenu salatu i još nešto slatko, crveno…“, kaže, a u zraku kažiprstom i palcem oblikuje kuglicu, kružić… elipsu zapravo. „Jagode!“ klikne gđa Milena slavodobitno.

Sedamdeset i šest je godina na rukama gospođe Milene Lang. „Pogledaj kakve su“, utučeno pruža naprijed svoje smežurane ruke, svoje grbave artritične prste, svoje plave vene i svoje razigrane pjege. Mrtvačke, kaže za njih. Staračke, ispravlja je kći. Onda se obje smiju tomu kao šali – i starica i kći; i lijeva i desna ruka.

Šest je godina gđa Milena Lang na rukama svoje kćeri. One je bude ujutro, tuširaju je, biraju odjeću za dvosjed ili šetnju, za sunce ili kišu, za rođendan ili svaki dan. Pripremaju joj doručak, ručak, večeru; prinose njezinim umornim usnama zalogaj po zalogaj, gutljaj po gutljaj, tableticu po tableticu. Uvečer ju ušuškaju i pomiluju po mekoj, bijeloj kosi. „Tvoje su ruke tako lijepe“, sa sjetom u glasu primjećuje gđa Lang prateći ruke svoje kćeri, kao što se prate svjetla svjetionika u olujnoj noći.

"U beskrajnom zaboravu gospođe Milene Lang iščezavaju navike, događaji, ljudi. Ona ne zna koji je dan, ona ne zna koje je godišnje doba. Zaboravila je čemu služi žlica, ne sjeća se čemu služi češalj. Zaboravila je kako se sjeda na stolac, zaboravila je kako treba leći. Kada liježe, sitna koščata koljena vire iz spavaćice preko ruba kreveta. „Hajde još malo prema zidu“, ponavlja kći iz dana u dan, iz godine u godinu. Zvuk zvona uvijek uznemiri gospođu Lang. „Što je to?“ pita usplahireno. „Ne boj se, to je samo telefon.“ „Ne boj se, netko je na vratima“, umiruje ju poznati glas, a lijepa se ruka blago spušta na smežuranu ruku. Srećom, telefon rijetko zvoni. Srećom, na vrata rijetko tko više dolazi.”

Ipak, u neoskvrnutim predjelima njezina sjećanja plešu još obrisi njezina rodnog sela: tamo živi mala Milena, sa svojim crvenim lakiranim cipelicama koje je dobila za jedan Uskrs, uz neizostavnu naranču i jaje obojano ljuskama luka. Stara mama Petrona mijesi pogaču s domaćim kajmakom, a stari tata Anton potkiva konja. Kroz mirisna polja njezina djetinjstva još kaldrmom putuju kola koja vuku Cura i Lina, pitome zlatnosmeđe kobile. „A sa svake strane skakuće po jedan ždrebić“, prisjeća se gospođa Lang, a onda radosno pljesne rukama i zapjeva: „Moj očka ima konjča dva, oba sta lepa, šimelna“, i riječi pjesme teku iz nje kristalno čiste i jasne, kao iz šumskoga izvora. „Čin-čingl, čin-čingl, čin-čingl, čin-čin, veselo je moje srce…“

Milena Lang ide u šetnju gotovo svaki dan nakon ručka. Kamo idemo, pita dok joj kći obuva cipele. Kamo idemo, pita na izlazu iz kuće. Kamo idemo, pita svako malo. U šetnju. U šetnju. U šetnju. Odgovara kći. Odgovara kći. Odgovara kći.

Gospođa Lang se čudi, tko su ta djeca koja se igraju u njezinoj ulici? „Čija je to mala“, pita raznježeno, gledajući nasmijanu plavokosu djevojčicu u susjednom dvorištu. „Čija je to mala“ pita raznježeno gotovo svaki dan u proteklih nekoliko godina, koliko već plavokosa djevojčica postoji na ovome svijetu. „Čija je to mala“, pita se gospođa Lang u grozničavom i uzaludnom naporu aksona, a žuđeni odgovor uporno izmiče i gubi se u bezdanu amiloidnog plaka. Veze između njezinih neurona pune su šumova i prekida, baš kao što je veza između gospođe Lang i svijeta puna upitnika i nijemih krikova.

Gospođa Lang u čudu promatra gospođu koja ih zaustavlja i vedro pozdravlja. „Dobar dan, gospođo Radan“, uzvraća joj kći razgovijetno, naglašavajući pritom prezime. „Kako Vaše zdravlje, gospođo Radan?“ „Sve je dobro, da kucnem o drvo“, odgovara gospođa Radan. „Jedino mi Lojzek stalno skriva stvari po kući“, dodaje zatim, smijući se dosjetci koju često koristi. Čelo gospođe Lang se mršti, oči se stišću. Lojzek? Lojzek??

Aloysiusa Alzheimera, naravno, nitko osim spomenute gospođe Radan nije zvao Lojzek. Rekli bi mu jednostavno: „Aloise“ (supruga i ugledni prijatelji) ili „gospodine Alzheimer“ (susjedi i poznanici). Najčešće, pak, oslovljavali bi ga s „doktore“ (osoblje i pacijenti Gradskog sanatorija za umno oboljele u Frankfurtu). „Doktore, gđa Deter vas čeka.“ „Doktore, tko sam ja?“ Kaša neurona u formalinu krevelji se i piskuta: „Doktore, Vaše će ime ostati upamćeno!“

„A kako je Vaša majka?“ pita zabrinuto gospođa Radan. U nemoćnom očajanju, gđa Milena pogne glavu skrivajući pogled, naočigled se smanjuje i nestaje polako iza kaputa svoje kćeri, postiđena i ponižena. „Moja majka? Čekajte dok je pitam… mama, kako si danas?“ „A dobro, kako sam…“, šapće joj majka iz svog utočišta. „Majka vam poručuje da je dobro.“ Gospođa Radan se s nelagodom osmjehuje „Neka, neka… Hajte, idem ja polako, doviđenja, doviđenja!“

Milena proviruje s olakšanjem. „Idemo?“ pita je kći, namignuvši pritom zavjerenički. „Kamo?“ zavapi mala Milena, Milenica, kao da stoji na rubu svemira u svojim crvenim cipelicama, kao da leluja pred provalijom zasljepljujućeg blještavila koje se prostire do kraja vremena i prijeti da je proždre, ako učini samo još taj jedan korak. Velika Milena na tren podigne obrve u strahu i zausti da nešto kaže - a onda to nešto otprhne s vjetrom, koji je nenadano zapuhao sa sjevera. Stišće se uz nju, svoju kćer, i podiže oči prema njezinima: „Idemo!“