Učestalo ponavljanje istih pitanja uobičajen je problem i pravi test strpljenja s kojim se susreću njegovatelji oboljelih od demencije. Doznajte zbog čega oboljele osobe stalno ponavljaju ista pitanje te može li se ikako doskočiti ovomu problemu.

Zašto osobe s demencijom stalno ponavljaju jedno te isto pitanje?

Kada smo zdravi, nismo niti svjesni koliko su nam informacije bitne za svakodnevno funkcioniranje. Ono što znamo oblikuje našu svijest te nam pruža određeni vid sigurnosti i unutarnjeg mira. To je ona sigurnost "poznatih mjesta", kako u doslovnom, tako i u prenesenom značenju.

Osoba koja počinje gubiti pamćenje, na neki način počinje gubiti uporišta svojega bića. Možda ćemo najbolje razumjeti kako se oboljeli osjeća pokušamo li zamisliti kako bi bilo nama da se svako malo nađemo na nekom nepoznatom mjestu, ne znajući pritom niti zašto niti kako smo tamo dospjeli.

"Stoga je jedna od vrlo bitnih zadaća njegovatelja i članova obitelji da budu oslonac i stalni izvor informacija, koje će oboljelomu odagnati osjećaj izgubljenosti te strah i nesigurnost koji ga prate. Ponavljanje istih pitanja je posljedica tjeskobe, nemira i nesigurnosti, a rješenje ovoga problema ovisit će o našoj vještini da oboljeloj osobi ulijemo osjećaj sigurnosti i unutarnji mir.”

"Kamo idemo"?

Jedan od početnih simptoma demencije su poteškoće kratkotrajne memorije. One se očituju kao nemogućnost zadržavanja informacije ono kratko vrijeme koliko nam je ta informacija potrebna. Primjerice, krenuli smo u trgovinu i znamo da moramo kupiti tri artikla. Našu namjeru da odemo u trgovinu i popis artikala moramo držati u glavi do trenutka kada artikle platimo na blagajni – nakon toga su nam te informacije irelevantne i možemo ih mirne duše zaboraviti.

Zbog problema s kratkotrajnom memorijom, osobe s demencijom se od samog početka suočavaju s teškoćama u svakodnevnom funkcioniranju. Ako krenu u trgovinu, možda će već po izlasku iz kuće zaboraviti kamo su krenule, a pogotovo po što su pošle. Ako i zapišu na papirić što trebaju napraviti, pitanje je hoće li se sjetiti da imaju papirić koji trebaju pogledati.

Idete li u šetnju s oboljelom osobom, vjerojatno je da ćete puno puta čuti isto pitanje: "A kamo idemo"? Naravno, to ste lijepo rekli već prilikom spremanja za izlazak. Ponovili ste nakon što ste zakoračili na ulicu pa onda opet nakon stotinjak metara... i tko zna koliko još puta ste odgovorili na isto pitanje: "Kamo idemo"? Koliko puta taj dan? Koliko puta taj tjedan, mjesec, koliko puta u zadnjih nekoliko godina? A radi se možda o rutinskoj šetnji kroz kvart, uvijek istom rutom.

Da malo obrnemo situaciju: budite iskreni pa priznajte koliko ste puta na to pitanje odgovorili na sljedeći način: "Rekla/rekao sam ti maloprije" ili "Rekla/rekao sam ti to x puta"?

Stvar se dramatično pogoršava kad nastupe poteškoće dugotrajnog pamćenja, odnosno kada se osoba više ne snalazi u prostoru i vremenu te kad više ne prepoznaje ljude koje zna cijeloga života.

Prihvaćanje, razumijevanje, strpljenje

Razumljivo je da je njegovatelj, slušajući uvijek ista pitanja, podvrgnut svojevrsnoj mentalnoj torturi. Suočen s ovakvim nelogičnostima, naš se um buni i protestira, želi objasniti, razjasniti i raščistiti stvar. A ne može, jer je za to potrebna suradnja druge osobe, koja više nema kapacitet da zadrži informaciju.

Problem slušanja stalno istih pitanja osobito je težak na početku bolesti, kada njegovatelj još dovoljno ne poznaje ili ne prihvaća dijagnozu demencije, kao i sve što ide uz nju. Tada biva zarobljen u čarobnom krugu ljutnje, okrivljavanja te ponovnog i ponovnog objašnjavanja, što može biti vrlo zamorno i frustrirajuće. Okrivljava i sam sebe, jer gubi živce i time dodatno uznemiruje oboljelu osobu. Dovodi se u situaciju da milijun puta govori rečenicu "pa rekla/rekao sam ti to x puta", što je potpuno besmisleno i iracionalno. Dakle, isfrustrirani njegovatelj počinje na neki način kopirati ponašanje oboljele osobe – ponavlja se unedogled i ponaša se iracionalno.

U jednom trenutku njegovatelj će morati osvijestiti jednu stvar: osoba oboljela od demencije ima sasvim konkretno opravdanje za ovakvo ponašanje i nije odgovorna za njega. S druge strane, njegovatelj je odgovoran i za sebe i za oboljelu osobu, te mora naći način da se nosi s ovim problemom na najbolji mogući način. U trenutku kada prihvatite da je stalno ponavljanje istih pitanja neizbježna posljedica demencije i kada pokušate razumjeti koliko je informacija koju oboljeli traži od vas važna za njega i njegov osjećaj sigurnosti, na pravom ste putu da proširite svoje granice strpljenja do neslućenih razmjera.

Prihvatite da oboljela osoba ne može promijeniti način funkcioniranja svoga uma, ali vi možete i morate promijeniti sebe i način na koji to prihvaćate. Prionete li čvrsto uz svoj (raz)um kakav je bio prije pojave demencije u obitelji, vjerojatno ćete prije ili poslije sići s njega (uma). S druge strane, ako svoj mozak naviknete na nov način funkcioniranja, ako na neki način prespojite žice i k tomu dodate još i zrnce humora, uštedjet ćete mnogo stresa i sebi i osobi koju njegujete. Jednostavno morate uvjeriti svoj um da je slušanje istih pitanja i ponavljanje istih odgovora sasvim u redu, da je to najnormalnija stvar u svijetu demencije, čiji ste sada i sami dio. Da se poigramo malo riječima – želite li ostati normalni, morate nenormalno prihvatiti kao normalno. Naravno, ovakva promjena paradigme zahtijevat će vremena, vježbanja i mentalne snage.

Što možete učiniti kod konstantnog ponavljanja istih pitanja?

Ok, ponavljanje istih pitanja je sasvim u redu. Ipak, postoji li način da barem malo ublažite problem? Možda možete, ali i to će zahtijevati određeni trud i strpljenje.

Zaokupljanje i/ili preusmjeravanje pažnje oboljeloga na druge stvari trebalo bi smanjiti njegovu uznemirenost. Također, fokusira li se oboljela osoba na nešto njoj poznato i ugodno, vjerojatno će zaboraviti da ne zna gdje je, kamo ide, koji je dan i slično. Ovo nije univerzalno rješenje za sve osobe s demencijom, ali nije naodmet pokušati.

Primjer: idete li u šetnju, pokušajte razgovarati s oboljelom osobom o stvarima koje susrećete usput ili o onima za koje znate da ih se rado prisjeća. Komentirajte vrijeme, pitajte je li joj vruće/hladno, je li joj odjeća / obuća ugodna, usmjerite joj pozornost na rascvjetalo cvijeće ili razlistalo drveće, pitajte je što misli o tome. Pitajte što bi htjela jesti za ručak ili večeru. Također, povedite razgovor o nečemu što joj je poznato i ugodno. Primjerice, dementne osobe će često dugo uspjeti očuvati sjećanja iz djetinjstva i mladosti. Bez obzira što ste te priče čuli bezbroj puta, poslušajte ih opet. Na taj ćete način svoju dragu osobu vratiti u svijet koji joj je blizak i u kojem se osjeća sigurno i sretno. Naravno, ovo pod uvjetom da su ta sjećanja lijepa. Ukoliko pak osoba ima ružna iskustva i uspomene iz ranijeg dijela svog života, bolje je ne podsjećati ju na njih.

Kada ste kod kuće, stalno ponavljanje istih pitanja ćete spriječiti ili barem ublažiti, ukoliko mudro organizirate oboljeloj osobi slobodno vrijeme. Zaokupite njezinu pozornost nekom aktivnošću koja joj je poznata i koja je u skladu sa stupnjem njezina kognitivnog oštećenja. Treba pritom paziti da ta aktivnost ni na koji način ne ugrožava sigurnost osobe! Na primjer, kuhanje u određenom stadiju bolesti može biti vrlo opasno zbog opasnosti od ozljeđivanja i izbijanja požara. S druge strane, slaganje puzzli, čitanje nekog laganog štiva ili gledanje televizije može na neko vrijeme zaokupiti pozornost oboljeloga i zaštititi ga od osjećaja izgubljenosti i nesigurnosti.

Vaša reakcija je bitna - kako reagirati na učestalo ponavljanje istog pitanja?

Kada primijetite da osoba u kratkom vremenu učestalo ponavlja jedno te isto pitanje, pokušajte reagirati na sljedeći način:

• Upitajte se zbog čega osoba postavlja baš to pitanje.Kakav osjećaj stoji iza njenog ponašanja – je li to strah, tjeskoba, dosada? Razumijevanje osjećaja oboljeloga pomoći će vam da odaberete prave korake koje trebate poduzeti. Dakle, pomognite joj da se riješi svog negativnog osjećaja. Umirite je, pružite joj osjećaj sigurnosti, preusmjerite njezinu pozornost na nešto ugodno, zabavite je
• Ostanite mirni i strpljivi.Ne pokušavajte koristiti logiku, ne pokušavajte objasniti da ste joj to već rekli.
• Odgovorite na pitanje. Koristite jednostavne rečenice, govorite umirujućim glasom, budite dovoljno jasni i glasni. “

Još par malih "trikova"

• Novi predmeti - ako se osoba nalazi u poznatom okruženju (u kojemu živi godinama), vjerojatno će se još dugo moći orijentirati i prepoznavati predmete koji se u prostoru nalaze. Međutim, svaki novi predmet može unijeti pomutnju i izazvati ponavljanje istog pitanja: "A što je to"? Primjerice, ostavite li neki novi predmet na vidnom mjestu kako ga ne biste sutra zaboravili ponijeti sa sobom, pripremite se da ćete morati puno puta objasniti što je to i zašto tu stoji. Jedino moguće rješenje je da ovakve stvari držite izvan vidnog polja oboljele osobe.

• Podsjetnici - ako su u pitanju predmeti koje ne možete maknuti, a osoba stalno ispituje o njima, jednostavno ih označite natpisom ili ostavite ispod/pokraj njih mali podsjetnik. Prostorije u stanu (toalet, kuhinja) također možete označiti natpisom. Popis važnih telefonskih brojeva neka uvijek stoji kraj telefona. Stvari koje mogu biti opasne za oboljelu osobu označite sa uočljivim znakom zabrane. Ukratko, uočite koja su najčešća pitanja te prema tomu prilagodite svoje postupke.

• Koji je danas dan, datum, mjesec, godina? Do određenog stadija bolesti, ovakva se pitanja mogu relativno lako spriječiti. Pokušajte nabaviti prikladan kalendar, odnosno onaj koji se sastoji od 365 listova i kojemu svaki dan možete otrgnuti list. Na svakom bi listu morao biti naveden datum i godina. Ukoliko osoba pita najčešće samo za dan u tjednu, najjednostavnije je na malom bloku ostaviti sedam stranica s ispisanim danima u tjednu te svako jutro okrenuti novi list. Ovakav blokić ostavite na najfrekventnijem mjestu u stanu / kući, tamo gdje će ga oboljela osoba svakako uočiti. Na svakom listu napišite "Danas je ponedjeljak", "Danas je utorak" itd.

Zaključak

Ponavljanje istih pitanja uobičajen je dio svakodnevice oboljelih od demencije te njegovih njegovatelja i obitelji. Ljutnja, živciranje i neodgovaranje na njih samo produbljuje frustraciju i dodatno otežava nezavidnu situaciju i oboljelomu i njegovatelju. S druge strane, prihvaćanje, empatija i strpljenje pomoći će njegovatelju da zadrži svoj mir, ali i da umiri osobu o kojoj brine. Razumijevanje osjećaja koji stoji iza učestalo ponavljanog pitanja preduvjet je mirne i ispravne reakcije njegovatelja.